Moje virtualno ogledalo
Iskra ludila
Bok, ekipa. Čujem da ima nekih koji još ovdje navrate... hvala im. Pa me takla iskra ludila da se vratim u blogosferu. Ponukalo me to da ponovno napišem koji redak, nakon svih ovih godina. Jer lijepo je, nakon svih ovih dana, mjeseci... ma cijelog desetljeća, u kojem su u mom životu stasale nove generacije najdražih, malo pročitati staru sebe, svoja mlada razmišljanja i naivnosti. Mada, u suštini, to sam ista ona stara, ovaj - mlada, ja, samo s puno novih nezapisanih priča. Izvirat će one polako kroz mirise, okuse i povjetarce koji dolaze. Jer ono što je u srcu, zapisano je i neće biti zaboravljeno. Vidimo se, čitamo se...
Voli vas vaša Cyber :)
Pozdrav
Nije me dugo bilo tu, htjedoh samo provjeriti jel se sjecam sifre... kad ono - bingo!
18.11.2007. u 14:49 | 1 Komentara | Print | # | ^Koliko sam sretna
Kako izmjeriti sreću? Postoji li neka mjerica, vaga, dužina ili širina kojom je mogu obuhvatiti? Je li sreća stvar trenutka ili zbroj svih njih nakon čega slijedi neki prosječni izračun? Je li sreća matematika ili možda samo kemija? Lokus kontorle koji imam zacijelo će odrediti dolazi li moj osjećaj sreće iz mene ili li je zbroj vanjskih čimbenika. Neke sudbine koja mi je zapisana u zvijezdama ili nečega što sama držim u rukama. Moj je rezultat rekao da moja sreća izvor ima i jednom i drugom. Koliko je to stvarno točno, ne bih znala. No znam da sam sretna kad dijelim i dajem. Možda podsvjesno sebično očekujem nagradu nekih viših sila jer vjerujem da je svemir sazdan od pravilnosti. Ipak, ako me pitate što je sreća za mene, ona je u tako malim stvarima koje se uopće ne daju mjeriti. U zagrljaju djeteta, u šetnji uz rijeku, u trčanju sa mojim psom. Sreća je u očima moga muža kad me poljubi u ranu zoru, sreća je u mojim prijateljima s kojima je djelim, jer onda raste i živi. Nema koristi od mrtve sreće. A nema ni u samoj sreći koristi kao takve. Sreća je čista, neobuhvatna i bitna. Sreća je život koji živim sada ali onaj koji je iza mene i onaj koji me čeka. Svaki dan iskusim barem malo osjećaja sreće.
Smiješno, ne mogu izmjeriti sreću a toliko je bitna da ne bih mogla živjeti bez nje.
Mali podsjetnik...
My Name Is 'I AM'
I was regretting the past, and fearing the future.
Suddenly God was speaking:
"My name is 'I AM'. "
I waited. God continued:
"When you live in the past, with it's mistakes and regrets,
it is hard. I am not there".
"My name is not 'I WAS'. "
"When you live in the future, with it's problems & fears,
it is hard. I am not there."
"My name is not 'I WILL BE'."
"When you live in this moment, it is not hard. I am here."
"My name is 'I AM'."
Sadržaj? Ili forma?
Nikad nisam znala koje mi je važnije, prvo ili drugo.
Ili su jednako važni? Ili svaki za sebe ne znače ništa ili makar ne puno? Ne znam. [a nije zgodno kad se Cyber zaplete u filozofska pitanja u rano jutro utorkom.]
I slike su mi nestale. Koje su bojale riječi i raspoloženja.
Ne znam bih li ih tražila ponovo. Jer kad ponovno pokušam napraviti isto - postajem frustirana, jer može biti samo lošije, može biti samo bolje, ali nikada - jednako. A volimo ono na što se navikosmo. I ne mijenjamo rado navike ako nije nužno.
Sad sam prisiljena... no ipak ću odoljeti. I uživati još malo u sadržaju... kako bih našla odgovor na pitanje iz naslova.
Pozdrav svima
Navratila sam malo da vas pozdravim i izljubim sve redom... Dugo me nije bilo tu, ali i moj predzadnji post otprilike je u tom tonu pa nema smisla da se ponavljam.
Vjerojatno je skroz nova ekipa ovdje, trebat ce mi dosta vremena dok pohvatam konce. No, znajte da vas nisam zaboravila i da se rado sjecam dana kad sam bila blogerica ovisnica.
Fora su i ovi novi smajlici... Toga nije bilo u moje vriijeme. 
Puno se toga promijenilo, ali je opet sve u sustini ostalo isto.
Pisemo se i citamo.
Ponovo ili ispočetka
Znam da ću kad tad stići na taj vrh pa sam ponovno skupila komadiće sebe i krenula na to putovanje. Prepuno nade, strepnje, želje a u isto vrijeme i straha. Toliko sam zamjerala životu što mi ne daje nešto što nemam a želim, da sam zaboravila biti zahvalna za ono što već imam i volim. A što može isto tako nestati u trenu. Pa se ne usudim nadati. Usudim se jedino voljeti.
14.06.2005. u 07:13 | 10 Komentara | Print | # | ^Vraćam se
Vraćam se u blogosferu mada sam mislila da više nikad neću... ali u dubini sebe sam se nadala da - hoću; inače bih posve izbrisala Ogledalce.
Morala sam posložiti neke kockice, pospremiti neke stvari u ladice, platiti neke račune a neke poslati na naplatu. Sve je postalo više od igre, isuviše ozbiljno. Pa sam prekinula tu ozbiljnu simulaciju u nadi da ću ponovo pronaći stvarnost. Čekala me, napuštena i sama. Sklopile smo ugovor i sad - htjela ne htjela - moram ga poštivati.
Vraćam se u ovu igru, na ovo igralište.
Skoro će mi rođendan.
Prvi.
Nitko ne propušta svoj prvi rođendan.
Lijepo mi je vidjeti vas opet.
Misao moga dana
Gabriel Gracia Marquez
Zaista se puno istine krije u ovoj rečenici.
Zaista se ne treba obzirati. Čak nije ni pristojno.
Ne treba secirati mrtve zečeve. Čak nije ni primaljivo.
Osjećam da od danas - živim danas, za sutra.
19.04.2005. u 07:32 | 5 Komentara | Print | # | ^
Izbor je ono što nas čini ljudima
U životu sam uvijek birala što ću odjenuti, kamo ću izaći, koga ću pozvati na rođendan, koje knjige nositi kući a koje ostaviti u knjižari da čekaju novoga kupca; birala sam što ću večerati, doručkovati, s kim ću se družiti, za koga ću se udati. Načelno sam vrlo ponosna na svoje izbore i smatram ih dijelom svoje vlastite osobnosti.
S druge pak strane, ako mi se nešto izrazito ne sviđa, ako osjećaj koji mi netko ili nešto pobudi, prijeđe granicu koju smatram da se isplati podnijeti, tada biram ignoriranje. Nije moja misija da mijenjam svijet; ali je moje pravo da ga biram.
Tako nikad ponovno neću obući plavu majicu koja me pika, niti ću jesti staklene rezance, niti ću čitati de Sadea, niti ću se družiti s ljudima u čijem se društvu ne osjećam ugodno, niti ću slušati radio čija me glazba izluđuje, niti ću gledati televiziju čija mi se programska politika ne sviđa.
Isto tako, ako ima ljudi u kojima moja osobnost izaziva neke negativne emocije od najobičnijeg "Ideš mi na živce" do osjećaja tuge i velike ljutnje - to mi je najiskrenije žao, ali moji izbori su samo moji i ne mogu se mijenjati radi svijeta.
Jer, ja sam vrlo sretna žena. A to najiskrenije želim svakom čovjeku.
Skandalozno
Dok se Hrvatskom prolama tužna zvonjava crkvenih zvona jer počinje posljednji ispraćaj čovjeka kojeg je volio svaki čovjek, Velikoga Pape, dok svijeće gore u prozorima i milijuni plaču diljem svijeta ganuti prizorom sa Trga svetoga Petra, RTL se izruguje sa cijelom pričom.
Naime, u trenutku kad je započeo ispraćaj oni puštaju humorističnu seriju. Ne jednu, nekoliko njih. Sada je Rosseane.
Jasno mi je da oni nisu zakonom obvezni popratit Papin ispraćaj, ali ovo pokazuje nedostatak morala i strahovito nepoštovanje prema najvećem čovjeku našeg vremena i milijunima koji za njim plaču.
Mislim, oni pokazuju HUMORISTIČNE serije.
HTV i Nova odlično prate događaj, Drugi program HTV-a prigodno pušta klasični koncert - ali ovo je nečuveno. Sve televizije svijeta ako već ne prenose pogreb, imaju donekle prilagođen program. Ali, oni se smiju. Svima nama. I Papi. Sramota.
Nadam se da će Vijeće za medije učiniti barem slično kao u slučaju OTV-a: oduzeti koncesiju na makar 24 sata.
Jedan stari d(r)ug
Šećem se tako danas Trgom bana Jelačića, s novom frizurom i novim cipelicama;
i mislim si kako bi bilo dobro da se njime sada šeću još neki meni dragi ljudi pa da ih sretnem...
...
15 minuta kasnije:
Sjedim u tramvaju broj četrnaest i vidim svog bivšeg.
Šokiram se i prođem mimo praveći se ko da ga nisam vidjela.
Najgore je kaj ga nisam vidjela od kad sam ga ostavila, a to je bilo prije devet godina. A nisam ga vidjela ni kad sam ga ostavljala, jer sam to učinila telefonski. Mora da me dobro ispilio, jer inače to ne bih učinila tako. (Da, pokušavam se opravdati.)
10 minuta poslije:
Pitate se kako pamtim te detalje? Ma, ne pamtih ih ja, nego mi ih je on detaljno prepričao uz kavu. Iako je do tog trenutka razgovor tekao sasvim fino, tad sam se počela stidjeti sebe kakva sam bila onda. On je zapravo jedan sasvim oke dečko, fin, odgojen i pametan, a k tome i ne izgleda loše. No, ja nisam mogla dugo hodati s dobrim dečkima. Mene su oni gasili, palili su me frajeri i neotesanci, a fini dečki - ne. S frajerima sam mogla dugo hodati, ali oni nisu mogli sa mnom jer u opisu pojma "frajer" nije da dugo bude s jednom curom. Zato mi je i žao što je jedan tako drag dečko čekao devet godina da mu kažem: "Čuj, oprosti."
Jedna stara gospođa jednom mi je rekla: "Cure hodaju s lošim dečkima ali se udaju za dobre."
Valjda je meni prije devet godina za udaju bilo prerano. :sliježe-ramenima:
Već sam mu rekla nek se ne brine, imam ja na lageru nekoliko slobodnih prijateljica koje čekaju svoje dobre dečke. Loši im dopizdili. Sori na izrazu, ali tako je. No, sve si mislim da će ovaj moj bivši biti predobar i za curu koja dobroga traži... "Što je previše, ni s putrom nije dobro" - ne kaže uzalud stara narodna. Baš sam mu rekla da mora malo ukrutiti stavove. ( Da, stavove!!! LOL) Barem glumiti tajanstvenost, nedorečenost i nedostupnost... A u sebi si mislit - baš suprotno.
I tako sam šetala danas Trgom bana Jelačića i sve si nešto razmišljala...
Napomena: Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.
